Dolazeći na autobusnu stanicu, naletjela sam na jednu osobu koja je pokušala pokvariti moj osmijeh. Međutim, samo joj je na kratko uspjelo jer on se raširio već na samome polasku. Shvatila sam da se upuštam u avanturu s dragim ljudima: prof. Nadom Rosandić-Picek, prof. Jasminom Manestar te njezinom učenicom Veronikom Horvat, koja mi je susjeda, ali činila mi se daleka.  Svakim novim kilometrom autoceste sve sam više i više mijenjala mišljenje. Naša prva stanica bila je metropola, Zagreb.Iako je padala kiša, posjetili smo Mirogoj i grobove dvojice velikana, Antuna Barca i Vladimira Nazora. Paleći  svijeće i kiteći im posljednja počivališta, slušajući kapi što su padale, razmišljala sam o vremenu koje prolazi, guta sve pred sobom, a neki su ljudi zaslužili biti veći od vremena, pobijedili su prolaznost i umjetnosti  dali vječno trajanje. Ova su dvojica pravi primjer. Krenuli smo prema Oroslavlju gdje su nas smjestili  u simpatični mali hotel. Poslijepodne smo proveli u Outletu, razgledavali izloge i polako  trošili svoj džeparac s mislima već  lagano na predstavljanju Pozice i nama najvažnijega trenutka, javnoga nastupa i čitanja svoga rada, dostojnoga predstavljanja škole i grada. Došavši u Gimnaziju A.G.Matoša, ostali smo zadivljeni urednošću i ljepotom škole, koja je smještena u neku posebnu, umjetničku dimenziju. Slušajući program i tuđe radove, tješila sam se da će sve biti u redu i budila svoje samopouzdanje. Na kraju je nastup prošao odlično, dobila sam pohvale profesorica, čak su me neke riječi i iznenadile. Sav stres bio je zaboravljen kada se ispred nas stvorila ogromna čokoladna torta u čast 18. rođendana naše Pozice. Eh, pa sretna joj punoljetnost! Umjetničku večer završili smo posjetom Gradskoj knjižnici Zabok gdje smo razgledali izložbu pjesničko-grafičke mape Zdenke Pozaić “Križ i sidro”. Sljedećeg smo dana rano ujutro spakirali svoje stvari te napustili hotel, a čekalo nas je novo uzbuđenje- Tuheljske toplice! No, prije toga zaustavili smo se u Klanjcu i Kumrovcu. Klanjec nas je oduševio svojim povijesnim znamenitostima. Posjetili smo knjižnicu i crkvu te prošetali oko Muzeja Antuna Augustinčića i divili se njegovim skulpturama. U dvorištu Muzeja nalazi se i kip Josipa Broza Tita, što je ujedno i uvod u nastavak obilaska zagorskih brega. Vijugave cestice vodile su nas prema Kumrovcu, mjestašcu koje je upisano u povijest ovih prostora zahvaljujući Josipu Brozu Titu. Vidjeli smo i prošetali njegovom rodnom kućom, školom koju je pohađao (bio je vrlo dobar učenik!) Kumrovec nam se zavukao u srce, ali bilo je vrijeme da krenemo dalje, i to prema Tuheljskim toplicama. Stigavši pred hotel, lice  mi se ozarilo pri pogledu na golemu građevinu ispred koje su se u daljini prostirali bazeni. Sve je mirisalo na zabavu. Sobe su nas oduševile, bio je to pravi luksuz i prava je šteta što je to zadovoljstvo trajalo samo jedan dan. Toga samo poslijepodneva prisustvovali dodjeli Nagrade K.Š.Gjalskog koja je ove godine pripala Julijani Matanović, za njezinu knjigu priča “I na početku i na kraju bijaše kava”. Pročitana je jedna priča iz knjige, ali miris te neotkrivene kave vuče me da pročitam cijelu knjigu, što u skoroj budućnosti mislim i ostvariti. Svidio nam se  umjetnički program  i, naravno, domijenak. Drugu smo večer proveli u bazenima  Tuheljskih toplica, uživali u blagodatima termalno- mineralnih izvora usred Zagorja. Prvi sam put plivala u slatkoj vodi( na početku je bilo teško, ali poslije je bilo zabavno). Te smo večeri sklopili divna prijateljstva s učenicima iz Poreča, a možda se i ljubav dogodila. Okrećući se  posljednji put oko sebe sutradan,  nostalgično sam shvatila da je našoj avanturi došao kraj i da je vrijeme povratka kući.

Sav smijeh, suze, tuga, prijateljstva, ljubav… sve sam to zaključala duboko u svoje srce, ali ključić sam izgubila negdje među pitomim zagorskim bregima, negdje između jave i sna. Tko zna, možda ću se iduće godine vratiti, možda će me ljubav prema proznome izričaju ponovno natjerati da napišem nešto nagrade vrijedno. Bilo kako bilo, srce mi je već sada puno uspomena i uvijek ću se s radošću i osmijehom prisjećati  i pričati o Zagorju, Zaboku i Pozici.

Valentina Vuković, 3.g2