Empatija kao sredstvo promjena u društvu

(komentar na ulomak iz romana Zločin i kazna)

U svojem bezvremenskom djelu Zločin i kazna Dostojevski donosi lik ubojice Rodiona Romanoviča Raskoljnikova i njegovu teoriju silne ličnosti kojom ljude dijeli na obične i neobične. Prema njemu, obični su ljudi predodređeni da žive u pokornosti i služe samo kao materijal za produljenje vrste, dok su neobični oni koji mijenjaju svijet nabolje, stoga s tim ciljem imaju pravo počiniti i zločin.
Jedan od glavnih nedostataka Raskoljnikovljeve teorije jest suviše oštar način na koji je podijelio ljude te ih tako sveo isključivo na dvije krajnosti. Istina je da svi posjeduju osobine koje bi ih više ili manje približile jednoj od dvije kategorije. Neki su po prirodi poslušniji, tiši, pristojniji i više naginju konformizmu, ali to ni u kojem slučaju ne znači da su manje vrijedni ili da nisu u stanju doprinijeti zajednici. Iako možda ne izriču „novu riječ”, oni se mogu isticati na drugi način, kao što je moralno djelovanje kojim daju svoj obol cjelokupnom društvu. Takav je primjerice lik Sonje iz istoga romana koji živi u pokornosti, ali je apsolutno moralno superioran Raskoljnikovu. Postoje, naravno, i ljudi koji imaju potencijala da svojim sposobnostima i inovativnim umom vode svijet u naprednijem pravcu, no upitno je kako će oni taj potencijal iskoristiti. Nekima njihova prirodna nadarenost neće doći do izražaja zbog vanjskih okolnosti, a neki će je upotrijebiti na pogrešan način, što nas dovodi do Raskoljnikovljeve ideje o opravdanosti zločina.  Ma koliko plemenit bio cilj, zločin nikada ne smije biti sredstvo. Onaj tko zlodjelo počini, ne može biti siguran da će to dovesti do planiranog ishoda, a čak i u slučaju da dovede, blagostanje koje počiva na temeljima zla gubi svoju vrijednost, poništava se. 
Ako samo razmotrimo suvremenu situaciju u svijetu, ratove i krize, lako ćemo povući paralelu s Raskoljnikovljevim načelima i teorijom koja u stvarnosti ne funkcionira kako je zamišljena jer nasilje samo stvara još više nasilja. Zato bi svi ljudi, bili oni više ili manje inteligentni, hrabri, ponizni ili povučeni u sebi trebali pronaći dozu ljudskosti i empatije.

Učenice Lara Usmiani i Katarina Peričić u Centru za rehabilitaciju Fortica pomažu u izradi ukrasa (autorica: Jasna Borbelj Čeko)